Pod izlikom ustavne obveze zaštite javnog zdravlja i okoliša iz članka 70. Ustava, država je provedbom Uredbe o uslužnim područjima narušila ustavno pravo na lokalnu samoupravu iz članka 128. i počinila povredu načela ograničene državne vlasti zajamčenog člankom 4. Ustava.
Već smo svi zaboravili na vrijeme pandemije koronavirusa i 2020. godinu, ali unatoč ljudskom zaboravu bili smo svjedoci toga da je pandemija uzrokovala najveću gospodarsku krizu još od Drugog svjetskog rata. Hrvatska je također zabilježila snažan pad BDP-a, pa je poradi toga Vlada usvojila čitav niza mjera radi očuvanja radnih mjesta, likvidnosti poduzeća i makroekonomske stabilnosti. Tako je kao reakcija na posljedice koje je uzrokovala pandemija koronavirusa, u svibnju 2020. Europska komisija predložila plan oporavka za Europu kojim je državama članicama omogućeno korištenje 1.824 milijarde eura za oporavak i jačanje otpornosti europskog gospodarstva.
Hrvatskoj su u tom okviru dana raspoloživa bespovratna sredstva u okvirnom iznosu 6,3 milijardi eura, ili 47,5 milijardi kuna, i zajmovi u okvirnom iznosu 3,6 milijardi eura, ili 27,1 milijardi kuna što ju stavlja na vrh država članica EU po omjeru raspoloživih sredstava i BDP-a, a preduvjet za korištenje tih sredstava bila je izrada Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026. (NPOO) koji obuhvaća reforme i investicije koje se imaju provesti najkasnije do 31. kolovoza 2026. i tu dolazimo do krajnjeg roka za povlačenje tih sredstava koji je zadala Europska Komisija.
Jedna od reforma odnosila se i na vodnokomunalni sektor, kao i zakonodavstvo koje je doneseno na tom području. Donesen je zakon kao i uredbe za provedbu tog zakona. Zakon o vodnim uslugama predstavlja prvi korak u provedbi cjelovite reforme vodnokomunalnog sektora u Hrvatskoj i njime su stvorene pravne pretpostavke za integriranje ključnih nositelja razvoja vodnih usluga. Sljedeći korak za RH bilo je donošenje Uredbi, kojom su uspostavljena uslužna područja, koja su zadana NPOO-om u kojem je navedeno da se planira uspostaviti oko 40 uslužnih područja, dakle broj isporučitelja se sa 200 prema NPOO-u treba smanjiti na oko 40. Vidimo da NPOO ne definira decidiran broj vodnih isporučitelja, već okvirno propisuje njih oko 40. I to je veoma važno napomenuti, kao argument koji će koristiti jedinicama lokalne samouprave kao i javnim isporučiteljima koji nisu bili spremni dati svoju suglasnost na odluke o pripajanju, koje su sukladno Zakonu o vodnim uslugama dužni provoditi.
Naime, Uredbom su uspostavljena vodna područja kao geografske cjeline na kojima se postojeći javni isporučitelji vodnih usluga, kojima kao vlasnici upravljaju jedinice lokalne samouprave koje se nalaze na tom području, pripajaju novoosnovanim društvima kapitala ustrojenim da bi pružali zajedničku uslugu isporuke vode na konkretnom vodnom području.
Provođenjem zamišljene reforme u kojoj je sam ZoVU propisao legitimne ciljeve koji se moraju zadovoljiti, i to su prvenstveno unapređenje kvalitete vode smanjivanjem zagađenja te osiguranje njene priuštive cijene. Međutim taj legitiman cilj narušen je mjerom obaveznog pripajanja postojećih isporučitelja vodnih usluga i on predstavlja opasno ograničenje Ustavom zajamčenog prava građana na lokalnu samoupravu iz stavka 1. članka 128.a Ustava. Legitimni ciljevi koje propisuje ZoVU, kao i sposobnost korištenja sredstava iz EU fondova ne mogu opravdati ograničenje ustavnog jamstva demokratski legitimirane lokalne samouprave građana. Pojednostavljeno ni ZoVU ni NPOO ne mogu biti niti iznad niti izvan Ustava RH. Povlačenje bespovratnih EU sredstava ne može niti smije biti na račun ustavnog prava građana na lokalnu samoupravu.
Činjenica da je Uredba iz 2021. godine ukinuta, i da je 2023. godine naknadno donesena nova Uredba kojom je povećan broj uslužnih područja za 5, pokazuje da su se ta vodna područja mogu samovoljno i arbitrarno krojiti na osnovi političkog oportuniteta povezanog s podudarnosti lokalne u državne vlasti. Ustavna obveza zaštite javnog zdravlja i okoliša iz članka 70. Ustava ovdje nije uzeta kao kriterij definiranja uslužnih područja. I upravo takav oblik političke samovolje predstavlja povredu temeljnih prava iz članka 70. Ustava, narušava ustavno jamstvo demokratski utemeljenog prava na lokalnu samoupravu iz članka 128. te ujedno predstavlja povredu načela ograničene državne vlasti zajamčenog člankom 4. Ustava.
Državna je vlast u Republici Hrvatskoj ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Što bi to značilo? Značilo bi da bi lokalna samouprava, koja je rezultat diobe vlasti po teritorijalnom načelu, trebala bi biti korektiv središnjoj vlasti. Pravo na lokalnu samoupravu građanima je zajamčeno čl. 128. Ustava, i to pravo građani ostvaruju preko lokalnih i područnih (regionalnih) predstavničkih tijela, a što znači da je jedinicama lokalne samouprave osigurana aktivna legitimacija (locus standi) pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, radi zaštite tog prava.
Provedba vodne reforme je u RH pri kraju, i ostalo je još svega nekoliko jedinica lokalne samouprave koje se nisu složile sa nametnutim pripajanjem prema Uredbi, i za koje se duboko nadam da će svoja ustavna prava spremno braniti pred Ustavnim sudom. Također uzimajući sve ovo navedeno u obzir, velika je izvjesnost da u tome i uspiju, jer i unatoč tome što je ZoVU propisao izdavanje privremene mjere u slučaju ovakvog „neposluha“, jasno je da trgovački sudovi neće biti toliko „poslušni“ u provođenju te privremene mjere u sudskom registru.
Živim u gradu Mali Lošinj čije je GV nažalost dalo svoju suglasnost na nametnuto pripajanje i time se unaprijed odreklo borbe protiv samovolje države. Tim postupkom je i naše predstavničko tijelo nama stanovnicima ograničilo naše ustavno pravo na lokalnu samoupravu iz članka 128. Ustava, te počinilo povredu načela ograničene državne vlasti zajamčenog člankom 4. Ustava. Kako se radi o ozbiljnim ustavnim ograničenjima, kao građanka Lošinja, još uvijek osjećam obvezu javno komunicirati o ovom problemu, unatoč tome što pravnog lijeka za naš grad više nažalost nema. Javnom komunikacijom ovog ozbiljnog problema nastojat ću potaknuti svijest građana o političkoj odgovornosti sadašnjeg predstavničkog tijela koje ovo pitanje nije na adekvatan način iskomuniciralo sa svojim građanima.
Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi se gradonačelnici borili da je u pitanju kakvom EU direktivom nametnuta obveza o pripajanju jedinica lokalnih samouprava, a ne samo vodovoda. Tada bi zasigurno poduzeli sve što bi mogli i alarmirali bi svo građanstvo pozvavši ih na referendum i druge oblike otpora. Ovako je većina gradonačelnika u ulozi predsjednika skupština vodovoda, uz čast iznimkama, učinila minimum koji se od njih očekivao i taj minimum obrazložio na način da su oni to po zakonu dužni. Ovaj tekst potvrđuje da ZoVU kao i Uredba o vodnim područjima omogućuje odstupanja, ali da se za njih nije nitko gorljivo borio. Možda u tome ipak uspiju preostale jedinice lokalne samouprave koje još nisu dale svoju suglasnost na pripajanje.