Na gradilištu Zagrebačke obale u Rijeci, jednom od najvećih infrastrukturnih projekata u Hrvatskoj, investitor navodi da je tijekom radova uklonjeno 403 tone azbestnog materijala. Riječ je o izuzetno opasnom otpadu, čije nepravilno rukovanje i zbrinjavanje može imati ozbiljne posljedice po zdravlje ljudi i okoliš. Upravo zbog dokazanog kancerogenog učinka i dugoročnih posljedica za zdravlje ljudi, njegovo uklanjanje, transport i konačno zbrinjavanje podliježu strogo definiranim pravilima.
Fotografija preuzeta s Google Eartha prikazuje krovove srušenih skladišta na području Zagrebačke obale, prekrivene azbestnim pločama prije uklanjanja. Ti prizori daju jasan kontekst tvrdnji investitora o uklanjanju 403 tone azbesta – količini koja danas postoji tek kao broj, dok odgovor na pitanje gdje je taj opasni otpad zbrinut i dalje izostaje.
Međutim, unatoč javno iznesenoj brojci, na ključno pitanje – gdje je taj azbest zbrinut – javnost do danas ne dobiva jasan i provjerljiv odgovor.
Zbog toga informacija o zbrinjavanju 403 tone azbesta s gradilišta smještenog u neposrednoj blizini naseljenih dijelova Rijeke nije tehnički detalj, već pitanje od iznimnog javnog interesa.
Od kolovoza 2025. godine stranka Javno Dobro pokušava doći do te informacije putem zakonom propisanih mehanizama – zahtjevima za pristup informacijama upućenima nadležnim institucijama.
Rezultat je, međutim, zabrinjavajući:
Ministarstvo nadležno za zaštitu okoliša odbacuje zahtjevDržavni inspektorat ne odgovara ni nakon isteka zakonskih rokova,Povjerenik za informiranje zaprimio je prijave zbog šutnje institucija.Drugim riječima, institucije koje bi trebale jamčiti transparentnost i nadzor – ne odgovaraju.
403 tone nije apstraktna brojka
Četiristo tri tone azbesta nisu apstraktna statistika. To je količina otpada koja zahtijeva:
jasno evidentirano mjesto zbrinjavanja,
dokumentaciju o transportu,
nadzor nad postupkom,
dostupnost informacija javnosti.
Upravo snimke srušenih skladišta s azbestnim krovovima pokazuju da se ne radi o proizvoljnoj procjeni, već o stvarnim razmjerima opasnog materijala uklonjenog s terena.
Ako je azbest zbrinut u skladu s propisima, tada ne bi smjelo postojati opravdanje za uskraćivanje informacija koje su, prema zakonu, od javnog interesa. Upravo suprotno – transparentnost bi trebala biti prvi interes svih uključenih.
Ovaj slučaj nadilazi jedno gradilište i jedan projekt. On otvara šire pitanje: mogu li građani vjerovati institucijama kada je riječ o zaštiti zdravlja i okoliša, ako ni nakon višemjesečnih upita ne mogu dobiti odgovor na osnovno pitanje o zbrinjavanju opasnog otpada?
Šutnja institucija u ovakvim situacijama ne umiruje javnost – ona je dodatno uznemiruje.
Dok se u javnosti govori o razvoju, investicijama i strateškim projektima, pitanje zbrinjavanja 403 tone azbesta na Zagrebačkoj obali ostaje bez odgovora.
A dok god taj odgovor ne postoji, odgovornost institucija ostaje otvoreno pitanje.
Jer razvoj koji se temelji na netransparentnosti i šutnji – nije razvoj u javnom interesu.