Buka je energetsko onečišćenje koje izraženo utječe na zdravlje. Zdravlje je stanje potpune fizičke, mentalne i društvene dobrobiti, nije samo odsustvo bolesti ili nemoći. Dobrobit se smatra temeljnim ljudskim pravom. Pristup čistom i zdravom okolišu je i službeno proglašen univerzalnim ljudskim pravom.
Osim utjecaja na zdravlje, buka također mijenja obilježja krajolika ili povijesnog lokaliteta, obara vrijednost nekretnina, utječe na atmosferu zajednice i time cjelokupnu kvalitetu života. Isto tako, dok su promjene vizualnog krajolika i vrijeme izgradnje objekata dokumentirani fotografijama, crtežima, slikama i kartama, promjene zvučnog krajolika se teško mogu pratiti u povijesnoj perspektivi, pa stoga ne znamo za koliko decibela s uopće ambijentalna buka povećala u određenom prostoru i vremenu, osim svjedočanstava u literaturi, mitologiji, antropološkim i povijesnim zabilješkama.
Čak i kod slušanja glazbe je vrlo tanka granica između ugode i neugode – čak i za istu osobu, a kamoli za više njih. Netko uživa u određenoj muzici, a za drugoga je ona ili preglasna ili mu nije po ukusu i smatra ju bukom, kao onu od građevinskih strojeva, vozila, kosilica, puhalica, zrakoplova ili glisera. S druge strane tehnologija nam omogućava da uz troškovno prihvatljiv uređaj emitiramo zvuk koji se čuje na daljinu, ne respektirajući ukus i želje slučajnih recipijenata na mjestu imisija, a ti recipijenti nemaju na raspolaganju instrumente da se intruziji zvuka odupru kao što mogu onemogućiti uljeza da uđe u njegovo dvorište.
Ono što se propisuje su gornje granice buke, ali svjedoci smo da takva vrsta kontrole ne doprinosi bitno poboljšanju situacije u prostoru. Dopuštanje izloženosti buci do maksimalne dozvoljene razine ne znači da i niža razina buke nije neugodna i isto tako omogućava da se buka širi na predgrađa, ruralne zone i na noćna razdoblja. Kao i ostali propisi o zaštiti okoliša općenito čak i u svojem najpreventivnijem obliku samo uređuju uništenje okoliša, dakle samo zakonodavstvo omogućava počinjenje štete, pa neadekvatni zakoni samo obuzdavaju najgoru praksu.
Propisana periodična izrada strateških karata buke i akcijskih planova za upravljanje bukom za gradove, ceste, željeznice i zračne luke je dobrodošao instrument, ali je pitanje koliko se to izrađuje za zadovoljavanje forme i bez poticanja boljeg razumijevanja i šire rasprave stručne i opće javnosti, kao što je to često slučaj u postupcima koji predviđaju javne rasprave.
Također imisija buke koja potječe iz različitih izvora istovremeno, predstavlja smetnju i stoga što se radi o kakofoniji koja stvara lo-fi okoliš i sve biva nerazgovjetno, odnosno kvaliteta zvučnog krajolika je narušena. Za hi-fi zvučni okoliš je karakteristično da slušatelj može lako razlikovati različite zvukove. Tu već vidimo da je nužno analizirati kvalitetu akustičnog okoliša u pristupu koji se temelji na zvučnom krajoliku. Krajolik s puno zvukovnog sadržaja može biti neugodan zbog kaotičnosti ili pak ugodan jer je uzbudljiv, isto kao što onaj bez sadržaja može biti neugodan jer je monoton ili ugodan jer je mir. I tu dolazimo do ocjenjivanja akustične kvalitete nekog lokaliteta.
Problem neželjenog zvuka ili buke obično razmatramo s aspekta njezinog značajnog štetnog utjecaja na ljude, točnije javno zdravlje, kod čega su djeca posebno ugrožena. Međutim, kako zvučni krajolik predstavlja informativni okoliš za životinje, buka značajno utječe i na njihove životne funkcije. Treba se stoga pozabaviti i osjetilnom ekologijom svih drugih organizama s kojim dijelimo ovaj planet, a osjetili krajolik je različit za svaki organizam, kod čega su znanja o tome nedostatna. Znamo primjerice da buka od eksplozije kao što je vatromet smeta kućnim ljubimcima, ali što je i sa svim drugim stvorenjima u prirodi, bez kojih čovjek kao najveći predator i kreator tehnofonije zapravo ne može niti opstati.
Stanje je posebno kritično za morski život. Naime, u morima i oceanima zvuk putuje gotovo pet puta brže nego kroz zrak, a obzirom da morska voda ima ograničenu prozirnost, zvuk je za neke morske vrste fundamentalan za život i opstanak. Stoga antropogena podvodna buka koja može potjecati od brodskog prijevoza, sonara, obalne gradnje, preleta zrakoplova, postavljanja i rada vjetroelektrana u moru, dinamičkog pozicioniranja odobalnih platformi, jaružanja, vojnih vježbi, dronova, ili primjerice od u Jadranu sveprisutnog nautičkog turizma može imati izrazito štetno djelovanje na morsku bioraznolikost. S druge strane naša znanja o osjetilnoj ekologiji kako čovjeka, tako i drugih vrsta s kojima kohabitiramo na planeti su nedostatna, a osjetilni okoliš je za svaki organizam različit.
Što se tiče instrumenata koji su nam na raspolaganju, Europska Direktiva o buci iz okoliša primjerice definira pojam „tihih područja“. Tiha područja su predviđena kako u urbanim aglomeracijama tako i u prirodi, a neometana su bukom od primjerice, saobraćaja, industrije i rekreacije. Tiha područja gradova kao što su parkovi i zeleni prostori donose značajne koristi za okoliš i zdravlje, međutim čest je problem njihove dostupnosti i njihovom pristupu jer bi oni trebali biti udaljeni ne više od 10 minuta hoda od mjesta stanovanja.
Važan instrument u zaštiti od buke su procjena utjecaja na okoliš i strateška procjena utjecaja na okoliš koje prethode izgradnji odnosno usvajanju politika, planova i programa, a što se u našim prilikama često zaobilazi na vrlo dosjetljive načine. Svi ti postupci moraju razmatrati i utjecaj buke. Buka se u tom smislu predviđa na način da se prepoznaju promjene razine zvuka, kratkoročno i dugoročno zbog izgradnje i utvrdi značaj te promjene, pa se onda definiraju uvjeti kao dio dozvole za izgradnju. U domeni prostornog planiranja je nužan interdisciplinaran pristup koji znači mora razmatrati i akustiku, kontrolu buke i zvučni krajolik. Stoga studija utjecaja na okoliš treba prethoditi prostornim planovima. Za neku zonu treba imati u vidu i izvore buke i korištenje zemljišta, predvidjeti buffer zone za smanjenje uznemiravanja, zaštitu zdravlja, te korelirati korištenje zemljišta. Isto tako, metode predviđanja i auralizacije zvučnog okoliša postoje i predstavljaju instrument za komuniciranje akustičnih posljedica različitih scenarija planiranja prije izgradnje.
Posebno je u sustavu sprječavanja i suzbijanja buke važna zelena urbana obnova u smislu sadnje stabala. U pogledu podvodne buke, od velike važnosti bi bilo postojanje morskog prostornog plana koji nažalost u našoj zemlji nikada nije donesen.
Reguliranje buke samo na način da se ograničava njezina maksimalna razina zapravo doprinosi njezinom širenju iz urbanih centara na predgrađa i ruralne sredine, te s dana na noć, tako da je nužno usredotočiti se na kreiranje zvučnih krajolika. Time bismo inženjersku kvantitativnu metodu upotpunili metodom koja je fokusirana na kvalitetu krajolika korištenjem interdisciplinarnih mjera za osmišljanje akustičnog okoliša, pa bi uvođenje novih zvukova bilo u korelaciji s lokalitetom i očekivanjima. Tako bi se pospješila dobrobit ljudi i drugih vrsta.
Degradirani krajolik obično ima siromašan zvučni krajolik, dok nedirnut krajolik obično predstavlja bogatiji zvučni krajolik, odnosno zvučno onečišćenje koje predstavlja ključni element degradacije tla često je jedan od glavnih uzroka nepravilnosti u funkcioniranju ekosustava. Izrazito je važno da se kroz podizanje svijesti mijenjaju i navike u smislu korištenja manje bučnih sredstava prijevoza i da se potiče pješačenje. Kao što je davno rekla Rachel Carson, autorica Tihog proljeća, bestselera o onečišćenju pesticidima, zvukovi prirode puno govore o kvaliteti okoliša.
Zaključno, Europska unija daje regulatorni okvir, međutim na nacionalnom planu mi dalje od toga ne idemo, kao što je uostalom slučaj i u drugim sektorima. Izrađuju se strateške karte buke i akcijski planovi, međutim da provođenje istinske javne rasprave, svi ti dokumenti su uglavnom nedovoljno razumljivi. Prilikom obveznog izvještavanja naglašavamo da nismo među najgorim državama članicama. Istovremeno, stanje na terenu ne može biti zadovoljavajuće. Jedan od primjera je Rijeka koja je izrazito izložena buci od prometa teških vozila koja prometuju kroz centar grada i buci od lučkih aktivnosti. Što se tiče tihih područja koje treba integrirati u prostorne planove, na tome se ne radi gotovo ništa, ne postoje nacionalne smjernice niti se provodi kvalitativna procjena za njihovo uspostavljanje iako su za takve postupke razrađeni međunarodni standardi. Postupci procjene utjecaja na okoliš ili bolje rečeno njihovo često izbjegavanje koje se temelji na ishodu ocjene o potrebi procjene nedovoljno uzimaju u obzir problem buke, primjerice gradnja autoceste kroz park prirode Učka. Također provedba novog propisa o obnovi prirode se još niti ne nazire.
U planovima upravljanja zaštićenim područjima buka se ne spominje, a imamo primjere izvođenja vrlo bučnih aktivnosti u područjima pod zaštitom kao što je vožnja quadova, motocikala, ozvučenje prostora oko ugostiteljskih lokala, te nažalost i održavanje koncerata s ozvučenjem, primjerice na Velebitu. Isto tako, prilikom izdavanja dozvola za emitiranje glazbe u vanjskom prostoru u obalnim mjestima, ne uzima se u obzir razvedenost obale i činjenica da se zvuk reflektira o površinu vode, što rezultira naglašenom bukom na širokom području, kako u udaljenim urbanim sredinama tako i u prirodi.
Treba isto tako voditi računa o činjenici da kvalitetan turizam podrazumijeva doživljaj koji je I vizualni i auralni, a da netaknuti krajolik ima i bogat zvukolik. Sve bi to trebale biti naše komparativne prednosti jer u pravilu turisti cijeni doživljaj kojega cijeni i lokalno stanovništvo. Već imamo primjere da se gosti koji godinama dolaze u hotel žale da više ne čuju ptičji pjev koji ih je nekada upravo tamo privlačio. U pogledu glazbe, imamo bogatu baštinu klapskog a capella pjevanja, što znači da bi trebalo stavljati naglasak na akusičnu glazbu, a ne onu s ozvučenjem. Konačno, ljudi sve više preferiraju ići u ugostiteljske lokale bez muzike, u kojima mogu pričati, šaliti se, u pravom duhu Mediterana.