Danas Republika Hrvatskoj temeljem članka 268. Zakona o udruženom radu oduzima privatno vlasništvo svojim građanima koje im nije oduzela ni bivša Jugoslavija. A oduzima im još jednom – jer je njihovo zemljište u bivšoj državi bilo sredstvo rada društvenog poduzeća, a sva sredstva rada društvenih poduzeća su društveno vlasništvo!
Svatko koga pamet još imalo služi vidi da je današnja Republika Hrvatska tek izvitoperena projekcija društva koje je Ustav Republike Hrvatske definirao kao parlamentarnu demokraciju, zemlju slobodnog tržišta i vladavine prava. Istina, imamo parlament, Hrvatski sabor, ali nemamo demokraciju. Istina je i da imamo tržište, ali ono baš nije slobodno. Imamo zakone i sudove ali stvarnu vladavinu prava nemamo. U teoriji to nije moguće, ali na žalost u praksi, odnosno u našoj stvarnosti to je tako. Zašto to u teoriji to nije moguće? Zato jer Ustav kao zakon nad svim zakonima nalaže da svi zakoni moraju biti sukladni s njim, a ostali propisi s Ustavom i sa zakonom. Ustavni zakon o Ustavnom sudu nam daje dodatnu zaštitu Ustava i ustavnih prava. Bez obzira na Ustav i ustavne mehanizme zaštite stvarnost kakvu traži i zahtijeva Ustav nismo izgradili.
Umjesto vlasti naroda putem Sabora i saborskih zastupnika imamo vlast predsjednika Vlade koji je Sabor podredio svojoj volji. Današnji Sabor odražava tek volju pa čak i trenutno raspoloženje jednog čovjeka, predsjednika Vlade, umjesto da odražava volju naroda. Slobodno tržište se svodi na monopol u energetici i oligopol u maloprodaji, desetak najvećih poduzetnika ostvaruje više od 50% BDP-a. Samo jedan najveći poduzetnik ostvaruje gotovo petinu hrvatskog BDP-a. Vladavine prava ne može biti ako se legitimna prava ne ostvaruju, ako sudovi tjeraju u zatvor kumice s placa dok su pljačakaši milijardi na vječnom čekanju optužnice ili ih se kažnjava radom za opće dobro.
Ustavni sud s premalo ustavnih sudaca
Krivaca za takvo stanje je mnogo, ali dva najodgovornija su vlast i Ustavni sud. Vlast čine Vlada RH i njena većina u Saboru, čija odgovornost je u tome što predlažu i usvajaju neustavne zakone. Odgovornost Ustavnog suda je što kršenje Ustava nezainteresirano promatra. A manjak njegova interesa uvjetovana je njegovim sastavom. Odluka i izdvojena mišljenja na odluke većine pokazuju da Ustavni sud zapravo ima tek tri prava ustavna suca – Abramović, Kušan i Selanec. Ukratko glavni krivci za kršenje Ustava jesu vlast i sam Ustavni sud. Dakle oni koji bi morali paziti na Ustav krše ga ili ne mare što ga se krši. Iako su prvi prisegnuli da će ga poštovati, a drugi da će ga štiti.
Dokaze tvrdnji da vlast krši Ustav i da Ustavni sud to pasivno promatra može se naći u gotovo svakom zakonu i mnogim odlukama većine članova Ustavnog suda. Za tu većinu spomenuto troje ustavnih sudaca nedavno je ustvrdilo da oni – većina – ne razumiju parlamentarnu demokraciju. Ostaje nam tek nadati se da će nova većina u novom sazivu Ustavnog suda pokazati da može uočiti barem flagrantno kršenje Ustava i da će razumjeti što je parlamentarna demokracija i što to oni moraju štiti. Novi saziv Ustavnog suda imat će test prilikom predstojećeg odlučivanja o prijedlogu za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Zakona o lokalnim porezima koji je uputila stranka Javno Dobro i neke jedinice lokalne samouprave.
Ustav krše oni koji su prisegli da će ga poštivati
Neustavnost počinje predlaganjem i usvajanjem neustavnih zakona. Kao slikovit primjer koji treba ilustrirati kakvi se sve zakoni predlažu i usvajaju i na koji Ustavni sud nije reagirao uzmimo Zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu koji je usvojen u travnju 2020. godine. Tim zakonom i dan danas Republika Hrvatska oduzima, u naravi nacionalizira privatnu imovinu temeljem Zakona o udruženom radu iz bivšeg sustava i bivše države. Djeluje kao prvoaprilska šala, ali nije šala.
Prema važećem zakonu koji je usvojen 2020. godine Republika Hrvatska kroz zemljišno-knjižne ispravne postupke oduzima sve privatno vlasništvo unutar kampova i upisuje samu sebe kao vlasnika pod izlikom da se radi o zaostalim upisima koje je propustila provesti bivša država temeljem Zakona o udruženom radu iz 1976. godine.
Pisci ovog zakona su smetnuli s uma odredbe Ustava koje štite privatno vlasništvo ali i Odluku o raskidanju svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ (NN, broj: 53/91). U točki 3. Odluke propisano je da Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ. Iako smo prekinuli sve veze s bivšom državom, iako ne priznajemo niti jedan pravni akt iz nje, iako Ustav kao najviše vrednote ustavnog poretka i temelj za tumačenje navodi nepovredivost vlasništva i vladavinu prava Zakonom današnje Republike Hrvatske se oduzima privatno vlasništvo temeljem propisa bivše države u kojoj je na vlasti bila radnička klasa i u kojoj su sva sredstva rada društvenih pouzeća bila društvena imovina.
Inzistiranje na kršenju Ustava
Ono što jest najtragičnije je činjenica da se ne radi o nehotičnoj omašci ili previdu pisaca zakona već se radi o upornoj volji da se se krši Ustav odnosno ustavne odredbe koje garantiraju nepovredivost prava vlasništva. U javnom savjetovanju su postojala upozorenja o tome. Tako je i autor ovog članka u postupku javnog savjetovanja prijedloga Zakona koje je održano tijekom 2019. g. upozoravao na tu očiglednu neustavnost. U odgovoru na te primjedbe predlagatelj Zakona je lakonski odgovarao da je primjedbe primio na znanje. U prijevodu „na jedno uho ušlo – na drugo uha izašlo”.
Na te i takve tvrdnje o kršenju ustavnih odredbi u javnom savjetovanju predlagatelj zakona je „odmahnuo rukom”. Za opravdanje praktičnih ciljeva – oduzimanja privatnog vlasništva – pisci zakona bez ikakvog uvijanja, prikrivanja i srama obrazlažu da se radi o zaostalim upisima koji se mogu podvesti pod odredbu članka 268. Zakona o udruženom radu. Takav Zakon vladajuća većina je bez problema i bez ikakvih pitanja izglasala. Pa danas u Republika Hrvatskoj temeljem članka 268. Zakona o udruženom radu oduzima privatno vlasništvo svojim građanima koje im nije oduzela ni bivša Jugoslavija. A oduzima im još jednom – jer je njihovo zemljište u bivšoj državi bilo sredstvo rada društvenog poduzeća, a sva sredstva rada društvenih poduzeća su društveno vlasništvo!
Taj moderni Zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu ima i kaubojskih elemenata i prava „divljeg zapada”. Naime Zakon definira područje svoga pravnog djelovanja unutar područja kampova koje je netko opasao ogradom ili sličnom preprekom neovisno o vlasničkom statusu ograđenog zemljišta. Takav koncept podsjeća na koncept „Manifest destiny“ iz sredine 19. stoljeća u SAD o prirodnom pravu na širenje osvajanjem prostora s kojeg su istjerivani starosjedioci – indijanska plemena. Zapasala bi se ograda i to je postala Amerika. Takve elemente, dakle, sadrži zakon moderne države koja si tepa da je parlamentarna demokracija u kojoj postoji vladavina prava i u kojoj se garantira pravo vlasništva. Bez obzira na Ustav koji bi morali poštovati svi, a kao prvi vlast i Ustavni sud.