Djeca čuvaju svoje snove. Oni ih kriju jer je to njihovo najveće blago.
Igre djece i igre odraslih
Prije nekoliko godina naišla sam na jednu misao u jednoj knjizi: „Djecu se podučava, a odrasli igraju igre. A ustvari, trebali bi se s djecom igrati, a odrasle podučavati.“
Svevremenska misao koja danas nosi posebno značenje. U ovom našem modernom i tehnološki naprednom svijetu, djeca ne poznaju više one slobodne i jednostavne igre u kojima se uče kako dijeliti jedni s drugima, kako živjeti u toleranciji i solidarnosti, u kojima nema natjecanja već svi zajedno odrastaju okruženi općim i jedinim moralnim načelima. Razmišljam često o tome kako približiti djeci ono što im pripada, a oduzeto im je u školi u kojoj je, kako izgleda, najvažnije ostvariti najviše ocjene i promicati skoro pa isključivo pojedinačni uspjeh i u kojoj zajednica kao takva sve više blijedi. Čast iznimkama jer vjerujem da ih još ima. Dijete kao pojedinac je izloženo velikom broju informacija, često suvišnih, i u tom pravom kaosu, treba se snaći i izabrati one koje su mu najkorisnije. Vrlo često dijete bira one najzanimljivije koje im servira marketing trgovačkih i inih grupacija. Igraju se igrice koje oblikuju čak i način razmišljanja i ponašanja. I tako, te suptilne strategije utječu na dječje razmišljanje, na njegove kognitivne funkcije i na sam rast i razvoj. Djeca ne znaju razlikovati dobro od zla, ona uzimaju sve zdravo za gotovo i za njih je sve dobro. Ako im ne znamo pružiti ono što im je potrebno, ona će nam jednoga dana uzvratiti istom mjerom. Zato ih moramo pustiti da sanjaju u njihovim domovima, na njihovim igralištima, ali i u školama koje trebaju biti sigurne, ali istovremeno i otvorene kako bi dječji snovi mogli letjeti slobodno.
Odrasle bi pak, trebalo nanovo podučavati jer odrasli zaboravljaju. Ovdje pritom ne mislim na sveudilj napadane učitelje, nastavnike i profesore i njihovoj neistinitoj, neutemeljenoj i zlonamjernoj slici kao o osobama privilegiranih položaja i prava. No, to je posebna tema o kojoj se mogu pisati traktati, ali uvijek nedovoljni u objašnjavanju složenosti jednog poziva koji nije samo posao. Odrasle treba stalno podsjećati na moralne vrijednosti jer se one brzo zaborave u najezdi javnih i medijskih poruka koje ih tjeraju da se ponašaju poput automata, pod geslom: sve i odmah, ne prezajući ni pred čim. Vođeni manipuliranim informacijama, hladno i proračunato, razrađuju strategije kojima žele ostvariti vlastiti interes. Sve u ime boga novca. Od kada je svijeta i vijeka. Ni danas nije drugačije: odrasli igraju igre moći, rata, gladi i smrti. Zaboravljajući da je već netko tako nešto učinio u povijesti i da nije izvukao nikakvu korist iz toga već sebe doveo do krajnosti i potpunog kraha. Igre koje odrasli igraju su krajnje opasne i pokazuju koliko štete neznanje može učiniti čovječanstvu. Možda ne toliko neznanje već zaborav koji otvrdnjuje srce, stavljajući na prvo mjesto nešto što je izvan poimanja ljudskosti.
Igre rata
Podsjetimo se. Na početku rata u Ukrajini, rata koji je potresao iz temelja moralne, civilne i vojne vrijednosti Europe mogli smo odmah uočiti, kako to opisuje talijanski aktivist riječi, Alessandro Bergonzoni: „izostanak golubica mira i prisutnost lešinara u samom početku sukoba, pozivajući se na opću savjest da smo to svi mi dopustili, kroz suze, tišine, kompromise i interese“, dopustili smo pravu klaonicu. Tada se on sam izjasnio i definirao kao „otac siročadi, siroče majki i rođak svih izbjeglica u toj nemilosrdnosti koja je dovela čitavo čovječanstvo do samog ruba i do moguće deflagracije budućnosti“. Krajnje nasilje je i dalje prisutno u svoj svojoj apsurdnosti, u ovom ratu i u svim ostalim ratovima u kojima se razvijaju užasi i grozote zbog kojih umiru ponajviše djeca.
Želeći biti glas onih kojima nije dopušteno govoriti, iznosim samo jedna podatak o jednom drugom bliskog nam ratu, onom u Gazi čije su žrtve obično izražene u brojkama. A one su šokantne, zapanjujuće i razarajuće: „ u tri tjedna rata, na području uništenom mržnjom, poginulo je više djece nego u svim ratovima na svijetu u jednoj godini“. Pitam se jesmo li svjesni da, započinjanjem sukoba bilo koje vrste uništavamo našu budućnost? I dalje me proganja misao o tome dokle će se ostvarivati milijarderski profiti trgovaca oružjem, žrtvujući tuđe sinove, naše sinove i njihove sinove, na kraju? Na oba pitanja imam svoje mišljenje, ali nemam odgovor. Poražavajuće.
O Ljubavi i Srcu
Alessandro Bergonzoni, kao aktivist riječi daje nam jedan savjet: Suprotnost ratu nije mir već LJUBAV. A suprotnost ljubavi nije mržnja već smrt. Suprotnost nasilju je razoružanje svih ljudi, stavljajući na plavu zvijezdu onu zelenu zajedno s polumjesecom, ne stavljajući na sve to križ, brišući sve, pridružujemo ga ostalim simbolima kako bi dobili veličanstvo i svetost svakog i svih.
A veličanstvo i svetost svakome od nas bi trebao biti naš subrat, naš susjed kao i onaj tamo, daleki brat. Onaj koji trpi. Onaj kojem je potrebna podrška i pomoć. Onaj posljednji jer upravo u posljednjima i u djelotvornoj i darovanoj ljubavi koju dijelimo međusobno, nalazimo zajedničku utjehu i oslobođenje od zala koje tište današnje čovječanstvo. Njegova slika jedne sinagoge unutar crkve koja se nalazi u džamiji predstavlja sliku božanske arhitekture, umjetnosti svemira. Spomen prošlosti svakog naroda je važan i potreban kako bi se izbjegao sukob i kako bi započela suradnja spomena u budućnosti. Učinimo to svi i to ne samo zbog privilegije, zadovoljstva, trgovine, strategije ili moći već zbog pravednosti i univerzalne ljepote življenja. A što je s vjerom? Vjeruje svatko svom velikom NJEMU. Biti poslušan? Bolje obrazovati, čuvati, razumjeti, povratiti, olakšati, pomoći. Otkucava vrijeme kao što kuca jedan vitalan organ u nama, a zove se: SRCE.
Ljubavlju i srcem osjećamo radost i sreću. Sretne osobe su uistinu sretne ako su okružene drugim sretnim osobama - riječi su to jednog karizmatičnog ravnatelja, iz jedne od afričkih zemalja gdje patnja ide uporedo s izdržljivošću. Da, sretna osoba je ona koja ostvaruje svoje snove i koja ih dijeli sa sestrama i braćom. Misao ide prema djeci.
O djeci i snovima
Djeca i njihovi snovi su toliko veliki i čisti, prava dragocjenost. Kao što obično biva, većina snova je nedostižna u stvarnosti koja je opterećena bezočnim natjecanjem, slijedeći neke druge, nametnute vrijednosti. Tako ti čisti snovi postaju lijepe uspomene, zaboravljene u nostalgičnom nezadovoljstvu. Djeca čuvaju svoje snove. Oni ih kriju jer je to njihovo najveće blago. A mi? Što moramo učiniti? Krenuti od tog blaga, od njihovih snova, od njihovih pitanja i odgovora. Jer djeca imaju odgovor na sve. Njihovi odgovori su najbolji.
Snovi pomažu da se lakše uhvatimo ukoštac sa zbiljom i kada dostignemo duhovnu zrelost i uspijemo se prepustiti potpuno velikom Njemu, sa svim srcem i dušom, tada se pred nama otvara put, poseban i očaravajući, no istovremeno naporan i težak. U nekim se slučajevima snovi susretnu, povezuju i ostvaruju, u nesalomljivoj i neobjašnjivoj snazi vjere, nade i ljubavi. Prepoznatljivi su jer sjaje trajnom svjetlošću. Vlastitom svjetlošću.
Živa Svjetlost daleke djece
U ovoj svjetlosti trenutno živi više od 720 djece, zahvaljujući ljubavi koja je preplivala Mediteran i preletjela sjevernu Afriku, spustivši se u nigerijsku savanu, u malo predgrađe Eyaen gdje se nalazi jedna škola. Škola Živog Svjetla – Living light Academy. Škola koja prkosi ratu, mržnji, podjeli, neimaštini, gladi, nasilju i smrti. Trebalo je hrabrosti krenuti tim putem, suočavajući se sa svakojakim preprekama, razočaranjima, žrtvama, lažima, varanjima koji su probadali srce, stvarali strahove i sumnje, dovodili do očaja, ali nisu uspjeli u nakani da zaustave put iskonske dobrote. Trebalo je izuti cipele zemaljske navezanosti, sebičnosti i obuti cipele mrtvljenja. Da, taj put podsjeća na onaj mirisni put don Bosca prepun trnja koje oblikuje odlučnost i ustrajnost. Mirisan i trnovit put koji zahtijeva od djece i mladih da se suoče sa zbiljom, ali i da zadrže i sačuvaju svoje snove. Taj don Boscov put je nekako i preslikan u put škole Žive Svjetlosti; postojan u njegovo vrijeme i u bilo koje vrijeme i posvećen brizi za djecu i mlade.
Na prvom mjestu – SRCE i SNOVI
U našem hiperindividualističkom svijetu u kojem je dozvoljeno gotovo sve kako bi se ostvarile privilegije, prednosti, interesi, profiti, samo djeca ostaju autentična. Traže se u zajedništvu, a to su grupe prijatelja, razredi, ekipe. Žele biti dijelom zajednice i osjećati se sigurnima u njima. U svim krajevima svijeta: onima u ratu kao i onima u miru. Prva traže spas i bijeg od smrti, a druga uglavnom traže igru. I kako je uvijek neugodno govoriti o smrti i svim njenim prethodnicama, kako danas uvijek treba zaštititi privatnost, pogotovo onih najslabijih, njihove potrebe, njihove želje, njihovi snovi prolaze nezapaženi, nebitni, žrtve skrivenih zloporaba. No, ako srce stavimo na prvo mjesto, ako rasuđujemo srcem, samo tada možemo prepoznati njihove snove. Jedan takav san u kojem su se našla spojena dva, udario je temelje jednoj školi u kojoj se odgaja sa srcem, strogo i nježno. Jedno posebno zajedništvo koje je stvoreno, raste i razvija se. Oslobođeni sebičnosti, pruživši ruke s jednog kontinenta na drugi, stvoren je poseban put dobra, istine, povjerenja, ljubavi i mira. Upravo je narav tog puta dala smjernice načinu odgajanja u školi u kojoj se podučava posebnom zajedništvu kojega predstavljaju uzajamno povjerenje, podrška i svijest da zajedničkim radom postajemo bolje osobe. To je onaj iskonski UBUNTU što znači ‘ja postojim jer ti postojiš”, prevedeno u našu stvarnost “ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”. Predstavlja životnu nadu u okrutnoj i paradoksalnoj nigerijskoj zbilji, zemlji s ogromnim resursima, ali i sve većim dubokim siromaštvom stanovnika među kojima prevladavaju djeca koja su najveće bogatstvo ove zemlje. I koja sanjaju iste snove kao sva djeca na svijetu.A svi njihovi snovi zajedno su čudesni. Kad sudjelujemo u njima, čuda se stvarno događaju. Nije nimalo lako, ali je izuzetno božansko. I zato, pustimo djecu da sanjaju!