Možda mnogi nisu toga svjesni, no činjenica je da je prosječni stanovnik zemaljske kugle od uvijek trebao idola koji će mu osvjetljavati životni put, nekog što će ga voditi kroz životne nedoumice. Postojala su i postoje tako razna neživa božanstva i sveci, ali i živi kraljevi, faraoni, carevi, sultani, kardinali, pape, generali, poglavice itd. koji su doduše nerijetko bili nametnuti silom, ali su ipak bili.
Da ne širimo previše temu i da ne zalazimo duboko u povijest možemo se ograničiti na ovo podneblje i recentniju povijest i tako se prisjetiti da smo imali onomad druga Tita koji nas je dugo vodio po šumama i gorama i kasnije po mutnom hladnoratovskom i nesvrstanom svijetu. Bilo pa prošlo i njegovo vodstvo, koje će danas rijetko tko priznati i pohvaliti, osim onog dide sa Šolte. Neće nitko priznati čak kad se pojavi u bijeloj uniformi na paradi na Jarunu njegov dvojnik u pokušaju. Doduše, taj dvojnik nas je neko vrijeme vodio, posebno na veselje nekih pomazanika, no nažalost na tu njegovu svekoliku realizaciju ima podosta primjedbi i bez obzira na sličnost gdje su obojica iz rata izašli kao pobjednici i na svekolike pokušaje i nepregledan broj nevjerojatnih kipova koji uljepšavaju našu lijepu našu nije se baš ostvarilo njegovo ustoličenje kao idola.
U toj priči ide i neobičnost da Domovinski rat nije proizveo niti jednog heroja ili barem potencijalnog idola za razliku od WWII gdje ih ima za ispuniti svaki dan antifašističkog kalendara. Zašto je to tako vjerojatno bi mogao odgovoriti otac ove domovine, a budući da ga više nema, nema niti odgovora. Za pretpostaviti je da ima još onih koji tu nešto znaju, no godine i alkohol čine trajnu štetu, pamćenje zna tu biti podosta varljivo. Sljedeći razlog je možda taj što su mnogi potencijalni heroji završili u Hagu, naši, ne samo njihovi, što nije dobar poticaj za kandidiranje, niti dobar CV za ijednog idola. Završio je tako u Hagu i najpotencijalniji idol koji uporno bježi od reflektora i uspješno se skriva negdje među mrežama svojeg ribogojilišta. Zapravo ovaj rat je prvenstveno proizveo žrtve što je neusporedivo bliže istini kakav svaki rat jest.
Eto, i to je to i dalje ništa. Čak niti naš premijer s najdužim stažem ikada teško da ga se može nazvati idolom, jedino će ga takvim nazvati onih par djeva koje su ga pozivale s onim intimnim AP. Zapravo niti jedan političar nije niti blizu situacije uzašašća u idola obzirom da će se uvijek pronaći neka njegova nepodopština, najčešće financijska, koja neće proći nezapaženo. S druge strane u pravilu će isti politički neimar proći nekažnjeno što je u biti otežavajuća okolnost jer narod voli mučenike, a ne voli ove što se skrivaju kod susjeda ili se na sumnjivi način izvlače iz ruke pravde u ranojutarnjoj magli. Dobro, nisu svi političari lopovi, na sreću. Problem kod ovih potonjih je što su u pravilu kontinuirano blaćeni i ušutkivani od sustava i pripadne dalekovidnice, toliko da je nerealno da se uspiju uzdići iz katrana i perja u kojeg su ih uvaljali. Svakako ne dok nam Sabor bude u rukama nezamjenjivog "vić ćapter" baštinika saborskog poslovnika. Ukratko i tu ništa.
Na temelju navedenog lako je zaključiti da problem nije niti najmanje zanemariv jer nedostatak idola u većini pučana stvara ozbiljnu apstinencijsku krizu sa slijednim nepredvidljivim ponašanjem, a kad se tom nedostatku doda nezadovoljstvo onom državom, ali i ovom, onda je dijagnoza vrlo ozbiljna i tu je neophodno što hitnije pronaći rješenje za ljutu ranu.
Sjetiti će se tako svi katolici Moisijevog bijesa nakon što se vratio sa Sinaja i našao zabludjeli narod s priručnim idolom kao rješenje apstinencijske krize. Znamo naravno, kao što znamo da je naknadno ipak shvaćeno da je naivno bilo pomisliti da sustav može funkcionirati bez idola. Eto potrebe da vjera postane pragmatična i prešutnim propustom jednostavno legalizira proskribirane idole i pretvori cijeli nesporazum u lukrativni ozbiljan biznis koji vrti više novaca nego Amazon i Temu skupa. Jasno, biznis je biznis i nije važno što je tu lažno i što nije, i nikako ne smije biti čudno što pojedini sveci imaju više od dvije ruke ili više od 2 kažiprsta ili sv. Marija ne radi u poštanskom uredu. Feničani su takve dvojbe davno riješili, puno prije nego je Biblija napisana, a Trotteri to saznanje osvježili u suvremenom svima razumljivom televizijskom formatu.
Ako se sad vratimo nesretnom "idol free" narodu onda je jasna potreba imanja idola kao i voljenu državu, a tu nije važno da li je ta država realna ili fiktivna kao što nije važno da li taj idol zna pjevati bez da felša, koje su mu glasovne mogućnosti i da li su njegove pjesme ikakve muzičke vrijednosti ili čista kuruza kao doduše većina domoljubnih pjesmuljaka. Tu će se oni stariji sa sjetom sjetiti one strahote od Jugoslavenskog festivala revolucionarne i rodoljubne pjesme iz druge polovice 70-tih, no pustimo sad tkzv. partizane i ostanimo na tkzv. ustašama. Dakle bitni su srce, duša, vjera, dom, obitelj, kamen, križ i mač, i dronovi tu i tamo. Naravno i spremnost. Bitna je i jednostavna crna odjeća koja ne stvara traume kod uparivanja čarapa i kape, čizmi i remena, a i majice. Reciklirana svakodnevna i prigodna elegancija prisutna uvijek u važnim povijesnim trenucima kao objedinjeni znak porijekla i cilja. Trend koji je više nego modni postao svjetonazorski imperativ koji u jednostavnoj vidljivosti ne zahtjeva objašnjenje. Trend koji je prisutan u cijeloj Europi i utoliko logično da bude i kod nas, ipak smo mi članovi EU. Trendy smo, rekli bi znalci.
No ostanimo u vlastitom dvorištu i u društvu gdje su svi stanari vrhunski povjesničari sa savršenim nepismenim znanjem o onome "šta je bilo". Jasno da će to društvo u pomanjkanju pravog idola, nekog službenog državnog ili vjerskog, iskovati svojeg idola i pripadnu ikonografiju i time se zadovoljiti temeljna ljudska potreba kao ono pred 3.500 godina kad je narod, kome je dosadilo čekati da se njihov delegat vrati sa sastanka, iskovao zlatno tele s prigodnom razlikom da će ovo tele sada biti crno, nastalo kao i onda, iz prigodno dostupnog materijala.
Ono što će tu biti posebno zanimljivo je da će izabrano tele, odnosno idol, u pravilu biti u današnje vrijeme brzogorećih vijesti iz svemrežja netko čija je profesija ono što je mnogima samo prigodna zabava, dakle sportaš, pjevač, netko tko ne zahtjeva preveliko naprezanje moždanih vijuga, netko čiji život i standard su beskrajno daleko od života prosječnog pučanina, dakle negdje visoko na vrhu najviše kule ili barem na krovnoj terasi, i utoliko apsolutno nebitan za njegov život.
Utoliko ide jednostavna misao koja sve to spaja u najveću zamislivu ljepotu reciklirane povijesti koja zanemaruje sav kancerogeni azbest te povijesti koji je, zanimljivo, i onomad dopremljen iz Italije, te nepropisno deponiran posvuda i čije posljedice imamo danas, a imati ćemo i sutra. Kažu da je povijest učiteljica i da se ponavlja i zato je bitno da svi budemo spremni kad ta povijest ponovno nastupi.
Sve je to naravno beskrajno zavodljivo toliko zavodljivo da su čak i vječni suparnici s tribina nogometnih stadiona nadišli sve različitosti i uz angažirani jednoručni žestoki tekst prigrlili crninu koja, kao kod bosanskih automobilskih tablica, ne odaje necrnu izvornu boju voljenog kluba, sve sukladno prethodno navedenoj istobojnoj povijesti. Eto, tako nam je to, te na kraju svega ostaje još jedno pitanje, tko je pobogu donio tu crnu boju u kanti Jupola?
Da drugovi vjernici, i koje je ono boje vrag?