Iako je u povijesti stambene gradnje prisutno izražavanje unutarnje stvarnosti autora na pročeljima objekata ono nikad do sada nije poništilo gradbeni proces i značaj ili svrhu same građevine. Ne odričući pravo ministrima da budu impresionistički reinterpretatori postmodernističkih zakona koji članke zasnivaju na spontanom i slobodnom izražavanju osobnoga dojma svega viđenoga nasuprot ustaljenim šablonama akademizma, moramo naglasiti kako je to ipak velika zasluga premijera Plenkovića koji ih je tako obdarene odabrao.
Znajući da je postmodernizam na zapadu započeo nakon drugog svjetskog rata, dobu na kojem je hrvatsko društvo duže vrijeme zastalo, ne čudi da se njegov utjecaj danas snažno osjeti kao dekonstruktivno djelovanje vodeće politike na zdrav razum i zakone. Duh političkih sljedbenika postmoderne, odnosno neoliberalne političke opcije koja je svoj razvoj u svijetu započela još u doba hrvatskog proljeća tako je u punoj snazi zavladao našim krajevima puno kasnije, tek u 21. stoljeću.
Poticajni razlog hrvatskim ministrima da upravo preko ''kotača'' izvrše rekonstrukciju i potpuni prevrat u shvaćanju gradnje potpuno ju negirajući čak i kad je očigledna donekle je razumljiv ako se sjetimo kako se izum ''kotača'' smatra jednim od većih prekretnica u razvoju čovjeka i društva.
Potpuno je u duhu postmodernističke dekonstrukcije realizirane kroz skroz suvremene neoliberalne odnose hrvatskih političara i privatnog kapitala iskoristiti ''kotač'' kao simbol kretanja bez uvjeta same mobilnosti pri zakonskom definiranju kuće kao ne-građevine.
Preko čisto umjetničke ekspresije kotača na dužem pročelju objekta, za sada instalacijom, a sutra možda već i samom slikom do sile zakona kratak je put kazuju nam naši suvremeno devastirani ministri potpuno nesvjesni svojih ''umjetničkih'' korijena iz 20. stoljeća.
Ilustracija by Vladimira Mascarell