Već smo pisali o Kaštelima i Solinu, a spomenuli smo i ilegalni deponij u Sitnom Gornjem na administrativnim međama Splita i Omiša, a činjenica da su skoro svi spomenuti slučajevi stigli i do Sabora. Iako nažalost ostaje u zraku ključno pitanje tko sve te brojne „nezakonite” radnje potiče i štiti, osvrnuti ćemo se prije toga na slučaj Trogira. Slučaj koji moguće na najbolji način oslikava „modus operandi” interesno - kriminalne hobotnice na cijelom području Splitsko - dalmatinske županije, a vjerojatno i šire.
Po navodima samog izvora radi se o nezakonitim radnjama na projektima „izgradnje mosta kopno - otok Čiovo sa spojnim cestama” te „Rekonstrukciji na cesti dr. Franje Tuđmana, rekonstrukcija i dogradnja dijela državne ceste DC409 i Put Divulja” ( Cesta Aerodrom Split-Trogir sa kružnim tokom ispred Aerodroma). Ne samo što su Hrvatske ceste u posjedu sudskog vještačenja na Općinskom sudu u Splitu, nego je Uprava i predstavništvo Hrvatskih cesta u podružnici Split trebalo poduzeti nužne korake u svrhu sigurnosti prometa i sudionika u prometu, što nisu napravili, a što je teška povreda dužnosti i to vjerujemo isključivo u svrhu prikrivanja nepravilnosti. Dapače, samo su povoljne vremenske prilike, i to pukom srećom, otklonile opasnost od erozije. Državni je inspektorat pri izlasku na teren potpuno ignorirao navedene činjenice i donio nekakvo tragikomično rješenje, u kom se navodi da brdo od 500.000 metara kubičnih - ne postoji. Dakle, ne samo što postoji, nego smo uvjerenja kako su državne institucije, i to po službenoj dužnosti, već ranije trebali pokrenuti postupak zbog moguće prijetnje odrona ali su to zbog „nekoga” ili „nekakvih” razloga ipak propustili napraviti. Osim opravdane sumnje na zločinačko udruživanje, tu je i očita povreda brojnih članaka Kaznenog dijela kao i zlouporaba položaja i ovlasti.
Radi se o još jednom slučaju dugogodišnjeg sustavnog i dobro organiziranog ilegalnog odlaganja otpada nastalog pri izvođenju javnih radova te „pranja novca”, namještanja natječaja i dr. Sve što imamo razloga vjerovati, od strane dobro organizirane političko - kriminalno - interesne grupacije. Organizacije strukturirane od pokrovitelja u vidu odgovornih osoba iz politike, javnih poduzeća, izvođača radova, podizvođača ( paravan za pranje novca ) i terenskih organizatora.
Dakle, postoji foto i video dokumentacija koja potvrđuje nelegalno odlaganje otpada i to od ukrcaja pa sve do iskrcaja, kao i natječajne dokumentacije i ugovora iz kojih je vidljiva obveza prilaganja dokumenata o urednom odlaganju na registrirano JAVNO odlagalište. Postoje ilustracije i očiti dokazi nelegalne i kriminalne djelatnosti gdje se građevinski otpad NESELEKTIVNO i ILEGALNO odlaže na privatne zemljišne čestice u administrativno graničnim području Trogira i Planog, a po nekim procjenama se radi o cca 500. 000 m3 što je po nekim tržišnim cijenama cca 20 000 000 eura protupravne imovinske koristi.
Tu je i spomenuto vještačenje Općinskog suda u Splitu u posjedu Hrvatskih cesta u kojem se navodi mogućnost formiranja klizišta, čije bi aktiviranje moglo ugroziti sigurnost korisnika čestica, kao i SIGURNOST same CESTE. Postoje i dokumentirani dokazi, odnosno bilance ugovornih sudionika izvlačenja javnog novca iz Hrvatskih cesta. Radi se o štetnim ugovorima koji su vjerujemo sami po sebi KRIMINALNI, a koji prokazuju pljačku mineralnih sirovina i plodnog humusa (prodaju se za 150 eura). Činjenica da je ono, sukladno okolišnoj dozvoli priloženoj uz lokacijsku, te natječajnoj dokumentaciji i ugovorima, trebalo biti upotrijebljeno i uskladišteno. Osim što su svi spomenuti dokumenti kontradiktorni i po svemu služe prikrivanju kriminala, isti vjerujemo samo po formi i sadržaju, spadaju u kazneno djelo. Primjer gdje je ugovorom razvidna OBVEZA prilaganja „dokaza o propisno izvršenom deponiranju”, potvrda JAVNOG ODLAGALIŠTA, te prilaganje iste u Građevinski dnevnik i Knjigu građenja, prije izvršenja same isplate. Međutim, taj je građevinski otpad uredno plaćen podizvođaču, iako nije ni vidio javnog odlagališta. Dakle, sve ne samo što postoji, nego je uredno navedeno u prijavi prema DORH-u i institucijama koje na sve to još uvijek ne reagiraju ili taj „kriminal” ne žele vidjeti.
Dapače, postoji dokumentacija iz koje se jasno vide i fiktivne (paravan) tvrtke s jednim, nijednim ili samo par zaposlenika, koje nakon višemilijunskih isplata, čudnim transferima, podizanjem gotovine i sl. uredno idu u stečaj. Šteta nanesena državnom proračunu tj. plaćanju bez osnova i utaja poreza može se mjeriti u višemilijunskim iznosima, dok je šteta za okoliš nemjerljiva.
Naime, sav taj otpad, uključujući azbest i vrlo toksičnu separaciju koju je vjetar, kiša i erozija raznijela po Trogiru i Kaštelima, iskrenut je; samo 200 m poviše Ornitološkog rezervata na zemljištu u obuhvatu „Ekološke mreže Natura 2000 , 1.500 m od bisera romaničke arhitekture ( Trogirske katedrale ), 1300 m od grada Trogira koji je pod UNESCO-om, 300 m od naselja, 700 m od Pastoralnog centra s najvećim dječjim vrtićem i jaslicama, 250 m od uzletno - sletne staze najfrekventnije zračne luke u Hrvatskoj, 200 m od ulaza u najveće podzemno sklonište zrakoplova u Hrvatskoj, 150 m od izrazito prometne ceste na jednoj od najvidljivijih točaka u Dalmaciji.
Za sve navedeno institucije ne samo što ostaju slijepe, nijeme i gluhe, nego su pojedincima, po izvoru informacija, protupravno isplaćeni milijuni javnog novca, a što je zanimljivo čak 85 % od toga je iz Europskog fonda.
MODUS OPERANDI je slijedeći; građevinski se otpad pri izvođenju javnih radova bez ikakve zakonom propisane dokumentacije i suprotno javnim natječajima odlaže na „divlja odlagališta”. To sve preuzima fiktivna firma ( posrednik ) koja s ciljem obavljanja tog posla dobiva okolišnu dozvolu i pojavljuje se kao tzv. podizvođač. Nakon što se ista naplati višemilijunskim iznosima, a novci se disperziraju (operu), firma uredno ide u stečaj. Odabrana poduzeća u startu imaju povlašteni tržišni položaj na javnom natječaju i u startu znaju da će biti u privilegiranoj prednosti za iznos plaćanja skupog deponiranja otpada. U svemu tome imaju i prateću asistenciju nadzora koji je u pravilu gotovo pa monopolistički u rukama IGH.
Zaključno i razvidno da se u tom i takvom procesu krše brojni zakoni i pravilnici o zbrinjavanju građevinskog otpada, falsificira se dokumentacija, lažiraju temeljni dokumenti za plaćanje i uporabnu dozvolu. Građevni dnevnici, izdavani lažni nalozi te vršenje isplate za neobavljene usluge – fiktivni transferi novca. Organizatori i izvršitelji takvih nelegalnih aktivnosti uz otpad, kao nusprodukt javnih radova, na te i takve „divlje deponije”, iskrcavaju, i to najčešće pod okriljem noći, čak i toksični otpad; azbest, industrijski opasni otpad, plastiku, kemikalije drugih onečišćivača koje teškom mehanizacijom zatrpavaju u dublje slojeve zemlje. Pa tako recimo ta divlja odlagališta u budućnosti postaju „ekološki vinogradi”, „maslinici” i slično.
Ono što je najzanimljivije, a ujedno i znakovito u cijelom tom „modus operandi” procesu je vidljiva bliska suradnja interesnih skupina, politike i institucija koje ne samo što prikrivaju navedena kaznena djela, nego ih, po osobnom uvjerenju, interesno produciraju, umreženo planiraju i organizirano provode. Suvišno je reći da se radi o „sistemskom kriminalu, gdje se zarada mjeri u višemilijunskim iznosima, a u slučaju mogućeg dosezanja „ruke pravde” (slučaj Mikulić & Krasić), odgovaraju jedino i samo oni koji ne dijele „kolač”, već čine kriminal za isključivo osobni interes. Temeljno pitanje koje se u svemu tome logično nameče je kako i u kojim omjerima se dijeli taj „kolač” i tko je na koncu krajnji nalogodavac i zaštitnik opisanih radnji, bar kada je u pitanju Splitsko-dalmatinska županija? Činjenica da se uhićenjem glavnog inspektora Mikulića građevinska kriminalna organizacija nije niti malo zaustavila, niti su njihovi interesno politički umreženi kadrovi bitno uznemireni, a kako i bi kada, kao u ovom slučaju, takvo kvazi Ministarstvo ovisi o županijama, a ne obratno.
