Svako društvo ima podjele, dijelimo se tako po spolu, vjeroispovijesti, nacionalnosti, seksualnoj orijentaciji, političkim pogledima, imovinskom statusu, inteligenciji, obrazovanju, boji kose, glazbenom ukusu itd. Većina od tih podjela su čak nabrojene u Ustavu jer nismo svi isti, i dobro je da nismo svi isti.
Dijelimo se tako i po domoljubnosti jer ne moramo svi voljeti vlastitu domovinu, svakako ne na isti način. I tako neki žale za Austrougarskom, neki za Jugoslavijom, neki, uh, za velikom Srbijom, a neki za Hrvatskom koja nije onakva kakva bi oni htjeli. Zapravo, ako bolje razmislimo, većini Hrvatska nije onakva kakvu bi htjeli.
Nije onakva kakvu bi htjeli svi oni koji nisu bili na koncertu i koji nikad ne bi otišli na takav koncert, ali nije onakva kakvu bi htjeli niti onima koji su otišli na koncert bez obzira da li pozdravljali sa ZDS iz fore ili uvjerenja. Za jedne nam je država previše desno, a za druge nedovoljno desno, ma što god ovo desno zapravo značilo. Za jedne su ovi drugi ustašoidni revizionisti ispranog mozga bez ikakvog znanja, a za druge su ovi prvi jugonostalgičari, komunjare, udbaši, ljubitelji Srbije. Ta međusobna vrijeđanja možemo nastaviti do beskraja. To je slikoviti folklor koji se dobrano ukorijenio u svim socijalnim medijima.
Eto, tako se okupilo pola milijuna na koncertu koji su u tom okupljanju pronašli Hrvatsku kakvu bi željeli da bude. Domoljubnu, katoličku, raspjevanu punu međusobne ljubavi, s jednostavnom političkom idejom i dronovima. Beskrajno sretni u masi istomišljenika i pozitivnom osjećaju pripadnosti takvom impozantnom broju.
Eto, i što dalje, što imamo od toga? Ništa osim gomile smeća, što su zločesti mediji iskoristili u brojnim objavama. Svi su otišli svojim domovima ma gdje god bili i nastavili život kakav je bio prije 5. srpnja 2025. Naravno, ima tu i onih koji su dobro zaradili što je potpuno normalno jer organizacija takvog događaja nije nimalo jednostavna kao što nije jednostavno privući toliko gledatelja. Očigledno se uspjelo ponuditi ono nešto što publika želi i što voli.
Kao u nekoj neobičnoj bajki pune vitezova, kraljica i kraljeva neobičan je kraj ovog svega gdje od silnog herojstva ostade samo smeće, ono fizičko korisno u obliku plastike i limenki na veselje onih koji zarađuju basnoslovnih 0,10 € po prikupljenom komadu, ali ostalo je i ono neusporedivo gore, nematerijalno smeće uvreda i netolerancije koje se nastavljaju bez vidljivog kraja. Ovo drugo smeće će isto zajahati političari koji mogu odahnuti što se ništa neželjenog nije desilo i koji će sve to prikazati kao vlastiti uspjeh.
Političari će odahnuti jer očigledno Thompson i njegova ekipa samo koketiraju na rubu politike i ništa preko toga. Isto kao što se ta masa pokazala da je politički neaktivna gomila isključivo željna zabave, kao što se okupi kad se vraćaju uspješni sportaši ili, kao sada, na organiziranom koncertu se gomilom prodanih karata i ponešto prikupljenog poreza. Okupljene mase ili nekih ''Thompsona'' nema kad imamo bilo koje važno pitanje koje se vrlo konkretno tiče svih građana ove voljene države i kojima je nezgodno izaći na ulice i pokušati promijeniti ono što nije dobro.
Ostati će tako i ona odvratna kletva, standardna u komentarima, koja najbolje dočarava ovu društvenu realnost: "Neka pati kome smeta".