Prema podacima Hrvatskog registra osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ima oko 31 000 djece s invaliditetom.
U Republici Hrvatskoj prije nekoliko godina postavljen je zakonski okvir za uključivanje istih u društvo, no promjene, iako značajne, još uvijek su prespore. To se osobito odnosi na uključivanje djece s invaliditetom u odgojno-obrazovni sustav te se prečesto institucionaliziraju djeca s invaliditetom, unatoč postojanju roditeljske skrbi.
Kakvi su stavovi našeg društva prema djeci s invaliditetom u obrazovnom sustavu?
Posljednjih godina, često se priča o uključivanju djece s teškoćama u razvoju u redovni sustav odgoja i obrazovanja. Važno je napomenuti da nije dovoljno djecu s invaliditetom samo uključiti u redovni obrazovni sustav, treba im za to stvoriti i uvjete u kojima će se poticati njihov rast i razvoj te omogućiti socijalizacija.
U javnosti, svi su deklarativno za uključivanje djece s invaliditetom u redovni obrazovni sustav. Svjedoci smo zadnjih godina da u praksi nije baš tako. Svi su za, ali ne u razredu baš njihovog djeteta, ne u školi njihove djece. Nećemo generalizirati, čast izuzecima.
Na formiranje stavova najvažniji je utjecaj roditelja, no snažan je i utjecaj odgojno obrazovnih ustanova, učitelja, nastavnika, profesora te vršnjaka s kojima se dijete druži. Netolerancija, odnosno tolerancija prema drugima i drugačijima se uči u procesu socijalizacije i poznavanja materije, obrazovanja i empatije odraslih s kojima djeca provode vrijeme, kako u školi tako i doma. Također ako su odgojeni da budu otvorenog uma svoje stavove prema drugačijima formirat će na osnovi iskustva u neposrednom kontaktu s osobama s invaliditetom.
Odnos prema osobama s teškoćama u razvoju u Republici Hrvatskoj prošao je u povijesti kroz cijeli niz faza. Glavni oblik obrazovanja djece i učenika teškoćama u razvoju tradicionalno je bilo školovanje u posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama, npr. u specijalnim školama za gluhe i slijepe ili u posebnim odjeljenjima ako je riječ o blažim smetnjama u kojima su stručnjaci poučavali djecu s teškoćama u razvoju odvojeno od ostale djece. Smještaj djece u posebne ustanove pokazao se nekorisnim jer su metode rada često bile neprilagođene, ispod razine njihovih mogućnosti, čime nisu iskorišteni potencijali potrebni za uspješnu integraciju u školsku sredinu.
Temeljno opredjeljenje Republike Hrvatske za provođenjem aktivne politike ljudskih prava proizlazi iz usvajanja ključnih međunarodnih dokumenata, kao i suvremenih standarda na ovom području, te se odražava u njihovoj ugradnji u nacionalni zakonodavni okvir i provedbi u praksi. U svezi s navedenim, odnesena je Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. – 2006., a potom i Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine s ciljem napretka te daljnjeg snaženja zaštite prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Cilj je Nacionalne strategije učiniti hrvatsko društvo što osjetljivijim i prilagođenijim za nužne promjene u korist izjednačavanja mogućnosti osoba s invaliditetom, odnosno stvoriti uvjete za njihovo aktivno uključivanje i ravnopravno sudjelovanje u društvu, poštivanje urođenoga dostojanstva i uvažavanje posebnih interesa, te sprječavanje bilo kakve diskriminacije i snaženje svih oblika društvene solidarnosti. U odnosu na učenike s teškoćama u razvoju temeljno je nastojanje Nacionalne strategije učiniti odgojno-obrazovni sustav dostupnim svima u cilju ostvarenja načela „obrazovanje za sve“.
Na papiru sve to lijepo izgleda što o „obrazovanju za sve“ kažu roditelji djece s invaliditetom, kakva iskustava imaju?
Javite nam se na ovu temu na redakcijsku e-mail adresu ili u komentarima.