Različiti sektori vrše sve veći pritisak na resurse i potencijale Jadranskog mora i hrvatske obale, od proizvodnje energije iz neobnovljivih i obnovljivih izvora, pomorskog prometa, nautičkog turizma i turizma općenito, akvakulture, ribarstva, zaštite okoliša, zdravlja, te zahtjeva lokalnih zajednica i njihovih stanovnika.
Važan instrument za pravovremeno rješavanje sukoba potencijalnih korisnika ili načina korištenja je nacionalni morski prostorni plan ili prostorni plan pomorskog prostora, čija izrada u Republici Hrvatskoj još nije niti započela. Direktiva o uspostavljanju okvira za morski prostorni plan je donijeta 2014. godine, a propisani rok za donošenje nacionalnog pomorskog prostornog plana za Hrvatsku kao državu članicu EU istekao je prije četiri godine. Direktiva također propisuje da morski prostorni planovi trebaju biti podložni reviziji svakih 10 godina.
Morsko prostorno planiranje je stoga proces koji nastoji integrirati i uravnotežiti ekonomske, društvene i ekološke ciljeve za sve namjene morskog prostora i predstavlja alat za upravljanje sukobljenim namjenama (sukobi korištenja) i sukobima između tih namjena i dobara i usluga morskog ekosustava (sukobi korištenja i okoliša), prije nego što se provedu bilo kakve aktivnosti. To je javni proces analize i raspodjele prostorne i vremenske distribucije ljudskih aktivnosti u morskim područjima kako bi se postigli ekološki, ekonomski i društveni ciljevi koji se obično određuju političkim procesom. Primjerice, želja za povećanjem prihoda od određenog sektora, na primjer turizma, može ozbiljno ugroziti druge ciljeve ili premašiti nosivi kapacitet morskog područja.
Morsko prostorno planiranje traba uvažiti četiri dimenzije: morsko dno, vodeni stupac, površinu, te vrijeme, što znači da je isti prostor moguće koristiti za različite namjene.
U upravljanju poslovima vezanim za more, osim vlada, treba sudjelovati i cijeli niz dionika, od lokalnih zajednica do različitih sektora, pri čemu se treba pridržavati nacionalnog i međunarodnog prava, javnog i privatnog, zajedno s običajnim pravom, tradicijom i kulturom.
Gospodarstvo mora općenito se može definirati ili kao neodrživo, ili „smeđe“, ili kao ono koje karakterizira održivi rast, ili „plavo“, iako plavo gospodarstvo samo po sebi predstavlja značajne prijetnje ne samo uslugama ekosustava, već i u pogledu upravljanja i sektorskih pitanja. Tako morski prostorni plan može podržavati zdrava, produktivna i biološki raznolika mora, umjesto da bude samo instrument za plavi rast. Održivi plan za mora stoga bi, osim ekonomskih koristi, trebao donijeti i društvene i ekološke koristi. Društvene koristi uključuju poboljšane i pravedne uvjete za život, mogućnosti za stvaranje prihoda i dobrobit ljudi - posebno za obalne zajednice, poboljšanje sigurnosti hrane, poboljšano zdravlje zbog čistog zraka, čiste vode, čistih plaža, sigurne morske hrane i mogućnosti provođenja vremena u prirodi, održive mogućnosti za rekreaciju, obrazovanje, istraživanje i inspiraciju, kao i stjecanje znanja i praktičnih vještina (npr. ribolov, plivanje, navigacija). Koristi za okoliš uključuju ublažavanje klimatskih promjena (npr. putem sekvestracije ugljika livadama morske trave, plimnim močvarama ili šumama mangrova), poboljšanu otpornost i prilagodbu klimatskim promjenama, povećano očuvanje kritičnih ekosustava, obnovu prirodnih ekosustava, njihove produktivnosti i biomase, smanjeno onečišćenje oceana (npr. plastika, otpadne vode, otjecanje) i smanjeno energetsko onečišćenje ili podvodnu buku.
Načela dobre prakse morskog prostornog planiranja uključuju
1. održivo upravljanje;
2. planiranje temeljeno na ekosustavu, a ne sektorsko planiranje silosnog tipa;
3. dugoročnu perspektivu i ciljeve;
4. načelo predostrožnosti;
5. zaštićena morska područja, ciljeve Okvirne direktive o morskoj strategiji i zoniranje osjetljivosti kao preduvjete za morski prostorni plan;
6. stratešku procjenu utjecaja na okoliš;
7. sudjelovanje javnosti i transparentnost;
8. visokokvalitetne podatke i učinkovito praćenje;
9. transnacionalnu koordinaciju i konzultacije;
10. koherentnost u kopnenom i pomorskom prostornom planiranju uzimajući u obzir interakcije kopna i mora;
11. kontinuirano planiranje.
Rana, participativna i iterativna strateška procjena utjecaja na okoliš morskog prostornog plana može utvrditi nekompatibilnosti sektorskih planova i prostornih elemenata jednih s drugima, sa zaštićenim morskim područjima i bioraznolikošću. Strateška procjena bi trebala procijeniti plan i njegove alternative, a rezultati bi se trebali koristiti za poboljšanje politika i organiziranje prostora. Obzirom da se ne mogu svi utjecaji procijeniti na razini plana, utjecaji pojedinih projekata se zasebno procjenjuju postupkom procjene utjecaja na okoliš (PUO), a također i glavnom ocjenom u zaštićenim područjima.
.
vezani članci
o autorici: Lidija Runko-Luttenberger
Cesta za tunel Učku - Rana u brdu iznad Opatije
Kontrola buke u prostoru - Propisima se tek uređuje uništenje okoliša